Stvaralaštvo Slobodana Amanovića, koji poslednjih godina stvara u Beogradu, ne donosi novu koncepciju niti program ali je dokaz vedrine kojom ovaj autor spontano prilazi životu, stvaranju koje raduje i umetnosti koja zrači optimizmom. Dugogodišnjim usavršavanjem svog specifičnog likovnog postupka, negujući jedan stil, eksploatišući jednu ideju i motiv on je uspeo da iskustva klasičnog slikarskog medija podvrgne sopstvenom načinu izražavanja.
Od prvih do najnovijih radova, pripremljenih za ovu izložbu, umetnik dosledno, skladno, logično razvija jedan osoben sadržinski i plastički koncept okrenut uljanoj slici kao nosiocu transponovanog likovnog doživljaja. Dosledno razvijajući sopstveni izraz Amanović ispoljava zavidnu likovnost sazdanu od diskretnog crteža, istančanog odnosa prema materiji, osećanja za skladnu kompoziciju. Zbog toga se njegov celokupni slikarski opus sagledava kroz sklop motiva, plastičkih elemenata i emocionalnog sloja dela.
U organizaciji slike, zasnovanoj pre svega na svetlosti i boji, kolorisanim čistim tonovima pokazuje se njegov istančan ukus i slikarski rafinman. Njegove slike imaju izvanrednu lakoću poteza i pokazuju autorovo osećanje za poeziju motiva koji slika sa iskrenošću i neposrednošću.
Slikarske intervencije, kako u detalju tako i u celini slike, zasnovane su na transparentnom, svesno suspendovanom preciznom definisanju onoga što je polazište za svako pojedinačno delo. U skladu sa svojim likovnim opredeljenjem nju karakteriše reakcija slikarevog oka na situaciju zatečenu u ambijentu njegovog , izgubljenog zavičaja, dalmatinskog zaleđa.
U neposrednosti rada u izloženim radovima manje je monumentalnosti, manje zaokruženih celina ali više radosti i slobode stvaralačkog čina. Zavidno likovno iskustvo omogućava Amanoviću da iznova kreće u potragu za novim motivima u novom zavičaju.
Svojom umetničkom interpretacijom dalmatinskog pejzaža, Amanović uspeva da uspostavi odnos između onoga što čini umetničku baštinu i onoga što je njegov savremeni likovni govor. U svom stvaralaštvu on uspostavlja likovni dijalog sa umetnicima poput Dobrovića, Aralice... od kojih je učio a kroz poštovanje njihovog stvaralaštva i sam se uključuje u mediteranski krug slikara.
Natalija Cerović,kustos ULUS-a
povodom otvaranja izložbe Posljednji smokvin list u Beogradu 2015, u galeriji NBS
Концептуално интелектуална уметност Слободана Амановића зарања у вишеслојност живота и историју људске цивилизације. На наративан начин уметник открива своју поетску визију света, где са непогрешивим инстиктом рођеног сликара на симболичан начин казује упечатљиве жанр сцене.
Стваралац у себи носи перо као печат, симбол постојане пролазности. Понесен лакоћом као дашак на ветру оставља иза себе перо по коме је препознатљив. Ношен сновима завлачи се кроз разне менталне сфере, где снагом свог духа ствара концептуални ход са интерполираним пером.
Језиком иконографског света ствара рафиниране цртеже користећи цитате из историје уметности, књижевности и науке... интерактивно нас враћа у стварни свет кроз перо. Његови праоблици, разни знаковни елементи, симболи, идеограми и тотеми старих цивилизација кореспондирају са савременим временом.
Доживљај кроз минијатуре води нас у свет минуциозног цртежа са виртуозним потезима.
Мirjana Savić, istoričar umetnosti
povodom otvaranja izložbe Minijature u Beogradu 26.12.2008, u galeriji Atrijum Biblioteke grada Beograda
Poput većine slikara i Slobodana Amanovića motiviše i na stvaralaštvo pokreće ljubav, najčešće prema zavičaju i zavičajnom krajoliku.
Sve što je tada kao slikar uradio, ponet lepotom rodnog kraja i njegove kamene pučine, opčinjen plavetnilom zapenušanih slapova Krčića i na njima živopisnih vodenica (mlinica) ili napuštenih kućišta, zatim Krke i Zrmanje, vrletnih predela iznad Benkovca, pitomine Ravnih Kotara, ulica Knina i tako redom, ekspresionistički silovito, u jednoj kolorističkoj orkestraciji plave, crvene, sive, sa akcentima zelene i bele, predstavljaće čvrste temelje njegovog potonjeg, dve decenije dugog i plodnog slikarskog delovanja.
...Većinu njegovog likovnog opusa predstavljaju dela nastala po diktatu jedne lirske naravi, rukom koju pokreće izvorno stvaralačko uzbuđenje i uvek iskrene emocije...
Nikola Kusovac, istoričar umetnosti
povodom otvaranja izložbe Bela sloboda plavog kruga u galeriji Progres, 17. januara 2002
Kamen, neprolazan i inspirativan. Kamen, kuća, dom, rodno mesto, ognjište. Sve okamenjeno uspomenama. Enterijer dvorišta, kuće – obeležje jedne porodice i vremena koje je tu negde izgubljeno, a koje u srcu nose samo oni koje dotakne zub vremena, kao pečat, vihor rata i prolaznost plavetnila gde poput sna sa nostalgijom sećaju se maslina, koštele, marina, barki, tihe uvale i pristaništa. Izgubljene priče još utkane u neke daleke i snene oči (Ognjište pisca, Kamene kuće u Dalmaciji, Podinarju.
Kao prolećni miris rasprši se ekspresivni pejsaž, krajolik pred nama i zapahne nas svežinom Gročanska ulica u Beogradu, Kod Cvetkove pijace. Tu je i snažna belina jednog jutra i Zemun pod snegom. Sve je plavo kroz vreme koje kao reka teče i sećanje kao let leptira, kao talas mora. Sve izmiče i nestaje, samo ostaju snovi, uspomene i emocija transponovana na platnu kroz boju, zvučan kolorit, energičan pastozan potez (Budva, Stoliv, Prčanj, Poseljane, Bura u Golubiću, Ribarska magaza. Nature morte sa Jastogom i škampima.)
Slikarstvo Slobodana Amanovića je oda prirodi, životu, moru, Suncu i lepoti.
Mirjana Savić, istoričar umetnosti
povodom otvaranja izložbe U plavom kroz vreme u Beogradu 12.08.2008. u galeriji Atrijum Biblioteke grada Beograda